Otrovne ribe

Škarpina:

Škarpina pripada obitelji bodeljki . Uz Hrvatsku obalu poznata je pod više imena, neka od češćih imena su: škrpina, crveni škrpun, logrnja, skarpina, skrpina i dr.


Škarpina je najpoznatija kod naših ribara i ljudi po svojim otrovnim bodljama. Njen otrov nije tako opasan kao kod nekih drugih otrovnih riba iz jadrana, kao na primjer pauka. Nakon uboda na ubodenom dijelu tijela javlja se jaka bol, crvenilo i oticanje. Nekad se znaju javiti i sljedeći simptomi ali dosta rijetko kao vrtoglavica, povraćanje, temperatura i opća slabost. Otrov joj se nalazi u leđnoj peraji te na škržnim poklopcima. Otrov joj se razgrađuje na visokim temperaturama prilikom kuhanja i pečenja.

Škarpina je po izgledu prilično neugledna riba. Glava joj je vrlo velika u odnosu na tijelo, koje je prepuno bodlji. Boje je ružičastocrvene do crvene, sa smeđkastim točkama po tijelu. Pigment na njenoj koži ima sposobnost promjene šara u skladu s okolinom u kojoj živi. Zato ulovljene škarpine možemo naći u raznim nijansama. Naraste 66 cm u dužinu i može težiti do 5 kg. Živi na svim vrstama dna ali preferira stjenovita i šljunkovita dna do 100 metaradubine. Zna zaći do čak 400 metara u dubinu. 

Mrijesti se krajem proljeća.
Osim Jadranskog mora škarpina obitava i u Mediteranu i Atlantskom oceanu. Meso joj je vrlo cijenjeno, a najviše se koristi za pripremu brodeta.

Jesetra:

Jesetra je  porodica riba iz reda Acipenseriformes, razred Actinopterygii. Porodica se sastoji se od 4 roda sa 26 vrsta. Tijela su im prekrivena koštanim pločama a kostur je od hrskavice.

Životni vijek im je dugačak a spolno veoma sporo sazrijevaju, deset i više godina.

Oči jesetre slabo su razvijene te važnu olugu u traženju hrane čine njezini brkovi

Jesetre žive na sjevernoj hemisferi po velikim rijekama i jezerima, a neke zalaze i u oceane, a mogu narasti i preko 8 metra dužine. 

Meso im je na cijeni kao i ikra koja se prerađuje u kavijar. Danas su zbog svoje kvalitete ugrožene.

U Jadranu živi jadranska  i atlantska jesetra , a u Savi, Dravi i Dunavu kečiga 

Najveća jesetra ulovljena u Sjevernoj Americi u rijeci Fraser kod Chilliwacka, 2012 godina težila je oko 500 kilograma, i starosti oko 100 godina.

Jegulja:

Jegulja (lat. Anguilla anguilla) riba je iz porodice jeguljki (lat. Anguillidae). Ova vrsta je jedina vrsta iz svoje porodice koja nastanjuje našu obalu. Može živjeti jako dugo, do 88 godina, a naraste do 133 cm duljine i više od 6,5 kg težine. Izgled jegulje je zmijolik, ima dugo, izduljeno tijelo, leđna peraja započima daleko iza glave, rep se završava trakasto, spojem leđne i trbušne peraje. Donja čeljust jegulje je malo izduženija od gornje, oči se nalaze na samom vrhu glave, odmah poviše usta. Boja jegulje je zelenkasta ili sivkasto smeđa, a donji dio je žućkast.

 

Obavijene su slojem sluzi koji jegulji omogućava provlačenje kroz gusto raslinje u rijekama, a također i puzanje po obali i mulju pri niskom vodostaju[1]. Hrane se jajašcima riba, ribljom mlađi, crvićima, puževima, ali i jajašcima žaba, malim punoglavcima, insektima,...Jegulja je većinom noćno stvorenje, kada izlazi iz skrovišta u potrazi za hranom, premda treba naglasiti da ni po danu neće odbiti zalogaj ukoliko se on približi njenom skloništu. Jegulje koje žive u Europi nisu spolno zrele, a spolno sazrijevanje se dešava u dobi 6-30 godina, ovisno o spolu i području. Boja im se tada mijenja u srebrenkastu s tamnijim bokovima, povećavaju im se nosnice i oči, produljuje im se čeljust, te odlaze u more. Prestaju se hraniti, te im se crijeva skraćuju i ostavljaju više mjesta u utrobi za spolno zrele gonade. 

Počinju putovanje prema Sargaškom moru, a putem se skupljaju u jata. Putovanje traje i po godinu dana, a po dolasku u Sargaško more, jegulje se mrijeste i ugibaju. Mriještenje se odvija krajem zime i početkom proljeća, na većim dubinama, od 400 - 2500 m. Larve putuju natrag prema Europi koristeći Golfsku struju, a put traje 7-11 mjeseci, ponekad i do 3 godine. Putem se razvijaju u male bočno spljoštene i posve prozirne zmijice. Dolaskom na odredište, mijenjaju izgled u male jegulje i ulaze u slatku vodu, tj, na ušća i u rijeke.

Kod nas, jegulja je najpoznatija na ušću Neretve, gdje se razvio cijeli niz specijaliteta. Prilikom pripreme jegulju treba dobro termički obraditi jer njena krv sadrži ihtiokemotoksine.